TURSKE KULE I GRADOVI U LICI I KRBAVI

Turske su kule, bez obzira koliko slabo bile sačuvane, dio naše kulture, baštine i povijesti, dio naše realnosti. Njihova slaba sačuvanost posljedica je nebrige, koja se vuče još od dana oslobođenja od Turaka – Osmanske vlasti, kao dio narodnog i političkog (ne)raspoloženja kroz više od 160 godina vlasti i usađena neprijateljstva. Od razvijenih srednjovjekovnih hrvatskih krajeva turski su ratovi doveli život do ruba egzistencije i do opustošene zemlje. Tih 160 i više godina osmanske vlasti i strahova od njihova protagonista svjedoče i brojne kule raznih aga i begova hrvatskih i slavenskih imena(!). No, te su im kule trebale biti zaštita od okolna muslimanska stanovništva: čini se da im to krajem 17. stoljeća nije pomoglo. Ove kule također svjedoče koliko se malo osmanska vlast brinula za stanje tog, za njih, zabačenog dijela sandžaka u tom Carstvu. Pa i ovakva je Lika razvila svoje običaje i inačice u gradnji, koji su bili spoj provincijalizirane domaće, lokalne arhitekture i isto takve turske. Bila je ponešto različita od prethodne, srednjovjekovne hrvatske, ali i od one u matici, u susjednoj Bosni, a još više od onih važnijih, bližih Stambolu. Moglo bi se reći da su turske kule ustvari specifična ruralna arhitektura ovih krajeva – Like i Krbave. Nakon oslobođenja ovih krajeva, nastaje praznina u gradnji i oblikovanju jer se napušta prethodna varijanta arhitekture, a osjeća se traženje novih putova, pa čak i okretanje prema hrvatskoj srednjovjekovnoj arhitekturi pri gradnji novih i obnavljanju starih sakralnih objekata. Nažalost, Lika i Krbava nisu ni novim vlastima u Beču i Grazu, osim vojničke, bile važne. Ostao je tek niz planova nekih objekata i utvrđenja za obranu novih granica između dva carstva. Stare, turske kule su zaboravljene...