Krštenje i govorni činovi

Ovaj rad istražuje krštenje kao govorni čin, povezujući klasičnu konvencionalističku teoriju govornih činova Johna Langshawa Austina i pragmatičku intencionalističku tradiciju Herberta Paula Gricea sa suvremenim sakramentalnim pitanjima. U prvom dijelu analiziramo Austinov konvencionalizam te njegove uvjete uspješnosti, s naglaskom na neuspješnosti, pokazujući kako strogo propisana liturgijska formula predstavlja nužan konvencionalni okvir krštenja. U drugom dijelu konvencionalizmu suprotstavljamo Griceovu intencionalističku teoriju, prema kojoj govornikova namjera i prepoznavanje te namjere od strane slušatelja čine srž komunikacijske uspješnosti. Treći dio usredotočen je na slučaj velečasnog Andresa Aranga, čija su krštenja proglašena nevaljanima jer je upotrebljavao zamjenicu »mi« umjesto propisane »ja«. Analizom tog slučaja pokazujemo da krštenje uspijeva samo ako su istodobno ispunjeni konvencionalni uvjeti (ispravna formula, ovlašteni govornik) i intencionalni uvjeti (namjera da Krist djeluje kroz svećenika). Zaključujemo da sakramentalni govor funkcionira po modelu »dvostrukog uvjeta«, u kojem se institucionalna norma i unutarnja namjera međusobno podupiru. Taj model nudi metodološki okvir za daljnja istraživanja drugih sakramenata i ritualnih govornih činova te ukazuje na praktične posljedice nedostatka konvencionalne ispravnosti ili intencionalne primjerenosti u liturgijskoj praksi.