ROMAN POSLJEDNJI STIPANČIĆI VJENCESLAVA NOVAKA U SREDNJOŠKOLSKOJ NASTAVI KNJIŽEVNOSTI

U povijesti hrvatske književnosti Vjenceslav Novak predstavljen je kao realistički pisac primorske sredine, s naglaskom na njegovo podrijetlo, rad u školi, materijalne životne uvjete i tematiku koju je uglavnom uzimao iz stvarnoga svijeta. Novak je objektivan realistički pripovjedač jer ne uzdiže ni ne prezire, no istodobno i socijalno osjećajan jer je prvi u hrvatski realizam unio ljubav prema obitelji i jeziku kojim je stvarao roman pod naslovom Posljednji Stipančići. Očito je ljepota odabranih riječi pridonijela da se tijekom cijeloga pripovijedanja porodične pripovijesti o Stipančićima osjećaju sigurni potezi piščeva pera, bilo da o njoj pripovijeda kronološki ili retrospektivno. Kritika realizma nije imala razumijevanja za ogroman Novakov opus kao rezultat jedne osebujne umjetničke stvaralačke snage. Moderna hrvatska književna kritika prikazala je rast Novakova opusa kroz četiri koncentrična kruga. Budući da je svako književno djelo poseban suodnos svijeta koji umjetnik prikazuje i jezika kojim o tom svijetu piše, logična je povezanost Novakove socijalne i jezične osjećajnosti dok je pripovijedao životnu priču obitelji svojega doba. U suvremenoj književnoj kritici roman Posljednji Stipančići proglašen je najboljim romanom hrvatskoga realizma, zastupljen je u srednjoškolskoj nastavi književnosti, a prošle školske godine i na državnoj maturi.